=●=

Nedelja, 24. I 2010.

U ovom broju donosimo: 2. Bela jaja, smeđa jaja Kolumna Borisa Anđelića 4. Špigl - dvojnici poznatih Foto-feljton: dvojnici poznatih ličnosti. 4. Hladan pogled Mrkijev kutak 6. Standardi i svemirska istraživanja Šta spejs šatl i konjska guzica imaju zajedničko? 7. Locirajte se! Vi mora da ste iz… ako je većina ovih tvrdnji tačna (Virdžinija; 1146-1177)

Sačuvajte ovaj broj! Možete od njega da napravite: - molersku kapu - brodić - avion koji leti (!) …

BELA JAJA, SMEĐA JAJA

tara dobra vremena kad sam doručkovao bela jaja, pio President Choice Coca-colu i živeo kao car od  socijalne pomoći. Letovao pod šatorom na lokalnim jezerima kraj Vankuvera i pušio Bond cigarete iz  zaliha donesenih iz Juge davne 96' godine.

Sa boljom polovinom sedeo bih do u kasne sate na balkonu od jednog kvadratnog metra i cirkajući tursku kafu i domaću lozu koju si mogao pazariti u apoteci kao sredstvo za masažu, posmatrao plavi okean ispod belih planina. Sa širokim krugom prijatelja čuo bih se i po par puta na dan ugovarajući odbojku na pesku English Bay-a i sitne posliće tek da se plati telefon i odvoji kojih par stotina dolara koje bi slali starim roditeljima u Beograd. Od tehničkih aparata kupili smo samo mašinicu za šišanje, jer sa televizorom ne možeš skratiti kosu i doterati se za intervju.

Trogodišnjoj ćerkici čitao bih Zmaj Jovine pesmice i pričao kako su mama i tata živeli nekad u mraku socijalističkog društva dok nam kapitalizam konačno nije otvorio oči.

Prepredeni soc-komunizam. Svako koliko može, a svima po potrebi. Malo morgen. Mogu ja i mnogo više, a potrebe rastu iz dana u dan.
Kad prvi put u Kanadi probah žuto jaje na doručku kod prijatelja, koji je prvi od nas dobio posao, meni se otvori apetit. Pazi majku mu, ta jaja su stvarno bila za nijansu ukusnija od onih belih - još malo pa kao ona naša sa pijace na Zelenom Vencu. Jesu skupa, ali vrede par dolara više.
U to vreme dobismo supruga i ja posao, a na kuhinjskom stolu proizvode iz repertoara President Choice-a zamenili su oni malo skuplje varijante američkih i evropskih proizvođača. U lokalnoj samoposluzi zastao bih ispred pulta sa kartonima jaja i pogledavši levo-desno izabrao tuce onih "najsmeđijih" odmeravajući pri tom arogantno sa visine par velferaša što se hvataše za bela jaja. Nekad bih sačekao i srodnu dušu što kupuje iste stvari i kao drugarski ga ćušnuo po ramenu pokazujući rukom ka nižoj klasi i njihovim jajima komentarišući sa "Poor bastards!". To što bi me ovaj pogledao kao manijaka i odaljio se od mene prepisivao bih mom lošem akcentu.
Pare su lagano stizale na zajednički račun moje bolje polovine i mene. Na kraju meseca - višak od hiljadu dolara. Šta sad? Odlučismo konačno kupiti televizor jer mora da si u toku najnovijih reality show-ova kad na pauzi za ručak uz cigaretu ćaskaš sa kolegama ispred zgrade u kojoj radiš. Naravno morao sam se odreći svog Bond-a, zato što kad sam prvi put probao kanadske cigare, onu našu krdžu nisam mogao ni primirisati. Noći uz tursku kafu i domaću lozu na balkonu, zamenili smo "Starbuck esspresom" i kanadskim viskijem uz televizor. Konverzacija između supruge i mene svela se na nagovaranje ko će od nas dvoje pustiti igricu ćerki na Playstation 1.
Prođe par godina. Esspreso je zamenio moka-frapa-kapućino cold latte sa mrvom cimeta i nemasnog mleka. Kada bi me neko ponudio kanadskim viskijem samo bih ga ružno pogledao i upitao za francuski konjak koji sam naravno pio sve od dana kad sam otišao na ručak kod gazde firme. Pošto više nisam imao vremena za odbojku na plaži sa starim drugovima (kojih sam se poprilično gnušao jer zamislite neki od njih su i dalje bili na socijalnoj pomoći pa sam od svoje plate, preko odbijene takse, hranio njihovu djecu) upisao sam se na mesečnu kuru fitnesa u elitnom klubu na ćošku moje ulice. Na termin sam se vozio u najnovijem modelu Mazde jer ne dao Bog da isprljam patike 

od 200$ u šetnji. Da bih otplatio rate za Mazdu, počeo sam petkom i subotom veče razvoziti pizzu. To je doduše imalo vedriju stranu jer sam tako uskratio dve noći quality time-a sa suprugom, ako se tako moglo nazvati blejanje u televizor. Sa ćerkom nisam više ni razgovarao jer srpski nije ni znala, a kada bih je upitao nešto na engleskom samo bi se nasmijala na moj naglasak. Međutim, na vidiku su bili bolji dani. Dok sam dizao tegove na fitnesu iskočio mi je peti pršljen na kičmenom stubu, nepažnjom mog personalnog trenera koji je bio zabavljen pokazujući mojoj boljoj

polovini najnoviji golf potez. Od odštete koju sam dobio od kluba, uplatili smo učešće za trosoban stan. Naravno da bi plaćali rate u banku i supruga je bila primorana da nađe večernji posao. Trebalo je isplatiti i odlazak u Meksiko jer, budimo realni, kako da kažeš kolegama sa posla da si se gužvao u šatoru na nekakvom jezeru. Roditeljima više nismo mogli poslati niti dolar, pogotovo što smo po povratku iz ekskluzivnog meksičkog hotela, lečivši salmonelu, gubili na prihodima. Ćerku smo te godine upisali u privatnu školu, koliko košta da košta, bar joj nismo bili primorani pridavati puno pažnje. Sreća pa u prodaju izađe i Playstation 2.
Mazdu smo prodali da bi kupili najnoviji SUV, jer kako ćeš otići na hajking nedeljom ujutro ako nemaš mesta u kolima za opremu. Na hajking nismo doduše otišli ni jednom jer sam nedeljom radio neki part-time da bih otplatio rate za SUV i opremu za hajking.
Zato se klopalo do jaja. Bukvalno. I to onih organskih, na čijoj kutiji je pisalo da su hranili kokoške zrnevljem iz ruke. Starbuck kafu smo davno prevazišli, trenutno je u modi bilo zrno sažvakano od strane divlje mačke i uredno posrano u vrećice od 100 grama. Sve to za samo 80 i kusur dolara.
Pošto smo gospođa i ja radili dva puna posla više nismo ni komunicirali nego preko bračnog savetnika kojeg smo debelo plaćali. Ipak se investicija isplatila i te kako. Preko njega smo saznali da nam se ćerka drogira i da već tri meseca živi u nekoj kući kod usvojenih roditelja koje smo verovatno mi sami dotirali od silne takse što nam država uze. Da bi je vratili nazad pronašli smo najboljeg advokata u Vankuveru, a da bi njega isplatili, supruga i ja smo našli i treći posao. Spavali smo po dva sata na dan, ali kad ujutro popiješ kafu od izmeta divlje mačke osećaš se kao nov. A onda doručak od prepeličijih jaja i napred u nove pobede!

Već tada su nam roditelji slali po dvadesetak dolara mesečno iz Juge, što im nismo mogli zameriti jer su i oni jadni jedva sastavljali kraj s krajem sa penzijom od dvesta eura. Bar su se lepo šišali sa našom starom mašinicom što smo im poslali za božićne praznike (koje smo slavili umesto Nove godine). Mi smo, kao i sav normalan svet, na frizuru išli u salon na ulici Robson za 150 dolara. Kakav sam ja primitivac, umalo se ne potukoh sa berberom kad mi je skinuo kosu do temena na glavi, opipavajući moje bicepse, da bi svog kolegu/ljubavnika učinio

ŠPIGL – DVOJNICI POZNATIH Slovenija → Pile koje trči

ljubomornim. Da me ne bi tužili radi anti-gay ekscesa, tražili su da ih oralno zadovoljim iza paravana. E, na tome im svaka čast. Nakon deset godina u meni se ponovo probudi onaj Balkanac.
Gde je sada moja supruga. Setih je se pri izlasku iz salona i njenog šišanja na balkonu našeg jednosobnog stana, dok bi pričali do u sitne sate i klopali bela jaja, zaljubljeni do ušiju, bez brige na svetu. Setih se ćerkice i Zmaj Jovinih pesmica, noći bez televizora i večera uz sveće.

Potrčao sam kao mahnit ka mojoj porodici i našoj novoj kući što je kupismo na kredit dok cene nisu skočile pre Olimpijade. Mojoj porodici u zagrljaj...
Milicija me je uhapsila već na trećem stepeniku jer sam zaboravio da mi je na poslednjem suđenju zabranjeno da ženi i detetu prilazim na bliže od sto metara. Možda bih se ja i setio te sitnice da mi mozak nije popustio od silnih tableta za poboljšanje produktivnosti. Sreća pa me pustiše taj isti dan uslovno iz pritvora, sigurno još nisu pronašli onu dvojicu berbera u lokvi krvi, u podrumu frizerskog salona na ulici Robson.
Dakle ovih dana nemojte se iznenaditi ako u gradu sretnete zemljaka, starkelju od trideset pet godina u Armani odelu, sa rupom od šišanja na glavi i Hummer-om parkiranim na ćošku, kako traži bilo kakav ekstra posao da sastavi kraj sa krajem.
Kapitalizam brate - nema se!

Pisac: Boris Anđelić

HLADAN POGLED

ladan pogled, mrtvog lica i bez imalo emocija, očiju punih bola, preko nišana pištolja što čvrsto i odlučno  držim u šaci, gledam između te 3 tačkice… Milimetri dele oroz da opali u davno zacrtanu metu… Heh, ta  meta sleđena, ne pomera se, gleda me tim mrtvim očima, kao da moli… U tom trenutku DAM – pucanj! Pomislih, šta ova budala vozi, kad mu tako puca auspuh?! Ponovo pogledam tog plišanog zeca hladnih očiju u kog nišanim plastičnim pištoljem i zapitah se: "Šta koji kurac radim???" Imam 20 godina, ženu, decu, posao… Ne, čekaj… imam samo 20 godina, i nišanim u jebenog plišanog zeca plastičnim pištoljem… Pa, dobro… Bolje i to nego da se igram sa Lego kockicama opet… Kao pre par dana… I to, ajde da sam pravio nešto od njih, nego sam 

se i igrao, imitirajući zvukove okoline i glasove tih malih čikica!!! Ok, sad dosta sranja… Da počnem ono šta sam hteo: Dragi dnevniče, nemam pojma šta sam hteo!!! Hteo sam nešto da napišem, da ispadnem pametan, a ne znam ni sâm šta… Dosadno mi je. Kao, razmišljam se o nekom svom dosadašnjem životu, o tome šta sam želeo, voleo, radio… i kontam, mator sam za ta sranja. Reuma, spondiloza, išijas, diskopatija još me ne muče, ali su mi noge jako teške. Moram početi da kupujem lakšu obuću! Gledam dosadašnji život, gledam budućnost i opet mi pred oči iskače Đula!!! O jeb… šta ne valja s mojim mozgom?!? Je l' to profesionalna deformacija od bavljenja folklorom??? Ipak 20 punih godina igram

u strujnom kolu! Nije to ni bio problem dok nisam prešao iz dvofazne u trofaznu struju… Već toliko poremećaja imam zbog toga, da sam počeo da sisam baterije, ližem akomulatore i punjače od telefona…
Ponekad zamišljam sebe u rozim džesikama, sa belom čipkanom širokom suknjicom, u baletankama, krunom sa cirkonima, rozom majicom na bretele i izrazito dlakavim pazuhima, kako skakućem po ulici, zviždućući muziku iz filma Rocky III… Skakućem tako po bulevaru, a lubenice sevaju, munje, gromovi, septičko žito i kukci… O.o ??? Šta sam ja sad rekao???… Eee, jebem ti…
Nego, je l' ste vi ikada razmišljali koliko bi koštao ET-ja taj poziv kući??? Znam ja da on hoće Phone home, al' zar mu to ne bi bilo malo preskupo???
E, nemam više inspiracije da serem. Jako sam psihotičan trenutno. Dođe mi samo da ćutim i delima iskazujem svoje raspoloženj… O jeb, opet mi iskočio Đula… Ma, teraj se!… Tako da ni neću više kakiti, odoh nešto korisno raditi… BETMENEEEEEEEEE!!!

(by Mrki)

STANDARDI I SVEMIRSKA ISTRAŽIVANjA

- Jesi li znao da američka standardna mjera za razmak tračnica iznosi 4 stopa i 8½ inča? (143,5cm)

- To je zaista čudna brojka. Zašto baš ta mjera?

- Zato jer je tako građeno u Engleskoj, a američke željeznice gradili su engleski iseljenici.

- Shvaćam, ali zašto su ih oni gradili na taj način? - Zato što su prve željezničke pruge gradili isti ljudi koji su gradili tramvaje prije željeznice, i tada su rabili tu mjeru. - Pa kako su odredili u Engleskoj baš tu mjeru? - Zato jer su tada ljudi rabili iste mjerne uređaje i pomagala koje su trebali za izradu kola, a kola su imala kotače toga razmaka. - Dobro! Zašto su njihova kola imala kotače razmaknute baš toliko? - Da su odmjerili drugačije kotači bi se lomili na nekima od starih, dugih cesta. Zato što je to razmak starih ugaženih cestovnih utora. - Pa tko je gradio te stare ceste koje su zatim tako ugažene? - Prve duge ceste u Europi gradio je Rimski imperij za potrebe svojih trupa. Rimske se ceste rabe odonda do danas. - A utori? - Izvorne utore s kojima se kasnije svak morao prilagoditi, zbog straha da ne polomi kotače i kola, napravili su kotači rimskih bojnih kola: Obzirom da su bojna kola sagradili Rimljani toga doba, sva su bila jednaka u pogledu razmaka kotača.

Tako dolazimo do odgovora na prvo pitanje. Američka standardna mjera širine tračnica je 4 stopa i 8½ inča, što proizlazi iz originalnih specifikacija bojnih kola Rimske imperijalne armije. A poenta pripovijesti jest da Specifikacija i Birokracija žive vječno. Tako, i kada slijedeći puta dobiješ pred oči neku specifikaciju i čudiš se koja je to konjska guzica došla na takvu ideju, moguće je da si u pravu. Zato što su starorimska bojna kola bila napravljena taman toliko široko da odgovaraju širini dvije borbeno-konjske pozadine.

I šta ima sve to zajedničko s istraživanjem Svemira?

Eto, postoji jedno zanimljivo proširenje pripovijesti o razmaku tračnica i konjskoj zadnjici. Kada pogledamo spejs šatl kako stoji na lansirnoj rampi, vidimo sa strane pričvršćene i dvije pogonske rakete sa solidnim gorivom zvane Solid Rocket Boosters, ili SRBs. SRBs proizvodi firma "Thiokol" u državi Utah. Inžinjeri koji su oblikovali SRBs radije bi ih napravili debljima, ali moraju ih iz tvornice do lansirnoga mjesta prevoziti vlakom. Pruga od tvornice do toga mjesta prolazi kroz tunel u brdima. SRBs moraju odgovarati širini tunela. Tunel je nešto širi od tračnica, a tračnice su otprilike široke kao dvije konjske zadnjice.

Stoga je glavna značajka dizajna nečega što je danas zasigurno najnapredniji transportni sustav na svijetu izvorno određena širinom dviju konjskih guzica. Ukratko: ne može se u svemir bez dvije konjske guzice. (na slici: maglina Konjska glava… ili…) LOCIRAJTE SE ¤ Vi mora da ste iz Virdžinije ako… (USA, poglavlje XIX) 1146. You take a major highway to school (95, 66,28, etc) 1147. You constantly complain about there being nothing to do, even though you are right next to DC 1148. 123 is more than a number, it is your way to Tyson's 1149. It takes you 30 minutes to drive 10 miles

1150. Your local news is national news

1151. If you hear the word "sniper" one more time you might become one yourself

1152. You only stop on red if you know the light has a camera

1153. Even if your high school is only a year old, its already overcrowded 1154. You have over 500 students in your graduating class 1155. The teachers are democrats and the students are republican 1156. You are friends with people from at least 5 other high schools 1157. You know at least 10 kids who got a new Mercedes, BMW, Lexus... when they turned 16 1158. The cars in the student parking lot are worth 3× those in the teacher parking lot. 1159. You wonder what is really so exciting about Cherry Blossoms 1160. Gas prices are above $2.11 1161. There are at least 3 malls within 20 minutes of your house

1162. There are at least 6 Starbucks within 20 minutes of your house
1163. Homework/Extra credit for a class has been to visit a museum in DC
1164. When traveling, you have your choice of 3 airports
1165. You don't actually like the Redskins/Wizards (except when Jordan was playing)
1166. An inch of snow and you miss 3 days of school, 1½ inches and you miss a week
1167. A rich white kid driving a BMW while blasting rap music is a common occurrence
1168. You call things "ghetto" even though the rest of the country would consider it high class
1169. You or most of your friends have a 3 car garage
1170. You don't actually keep your cars in your garage
1171. When you were driving on the beltway at 2am on a Tuesday there was still traffic

1172. Crown Victoria + Large antennas = undercover cop
1173. A slow driver is someone who isn't going at least 10m/h over the speed limit
1174. You have learned not to drive fast in Great Falls if you want to stay alive
1175. The transportation system is known as the Metro; when riding in the morning, it is prohibited to speak
1176. You've taken a wrong turn somewhere late at night and ended up in North/South East DC
1177. You go 10 minutes down 66 and you see cows

=●=