Prethodni brojArxiwaFejsbuk stranicaMarketingGlavna stranicaSledeći broj

=●=

Nedelja, 10. V 2009.

Logo Leteći bumbar #270

U ovom broju donosimo:

2. Širom neta              Tekst poslao čitalac (ili čitateljka)

            Putopis sa Fruške gore

4. Špigl - dvojnici poznatih

            Foto-feljton: dvojnici poznatih ličnosti.

7. Locirajte se!           Engleski jezik

            Vi mora da ste iz… ako je većina ovih tvrdnji tačna (Aljaska; 291-307)

8. Doživljaji Bracike i Neda

            Naši junaci (epizoda №11)

Autor: Nik Titanik

 

Širom neta

 

"Putopis sa Fruške gore"

            Ili: Kako je udarna brigada YHV uz nadljudske napore pronosila slavu YHV-a diljem naše zemlje, a i šire.

 

            06.05.2001. godine, moja malenkost je dobila tu čast da vas izvesti o epskom pohodu. Tri hrabra i drčna slaninara maratonca, koji su stupili tamo gde ljudska noga nije kročila… Dobro de, osim možda par desetina hiljada ostalih učesnika maratona… samo ove godine. Ali, nema veze, to ne umanjuje naš doprinos svetskoj revoluciji i širenjem ideje pan-YHVizma. Dobro, dobro… Pošto iz publike čujem besne urlike: "Silo, pređi na stvar!" prelazim na stvar:

 

Poglavlje prvo: Izdaja?!?!!?

            Jutro rano, zora zarudila. Vaš pripovedač se obreo oko 8 sati na novosadskoj železničkoj stanici, koja je inače trebala biti zborno mesto, to jest mesto
Suvozač za volanom

sa kog ćemo otpočeti svoju ekspediciju u nepoznato. Dogovor je da se nađem sa Crnim Milisavom i Maxom između 7:30 i 8:30, a njih ni od korova. Čekam… čekam…  Prošlo 8:30… Još uvek ih nema. Na um mi pada samo jedna reč: "Izdaja!!!" Prokleti ništavnici su se ili uspavali ili imali odličnu ideju da me nasankaju. U trenutku gneva odlučujem da nazovem Maximira i pomenem mu cenjenu gospoja majku u kojekakvim brezobraznim kontekstima, ali se setih da ne znam broj. Nema veze, tu je De-j-avu, kog sam iscimao u te rane jutarnje sate da mi izdiktira broj. Nazovem Maxu, al' se javi gorepomenuta gospođa. Rekoh:

- Je li, bre… Gde je onaj tvoj izrod?!?!?!

- Pa… Silo, care nad carevima, vladaru vaseljene, oče nas i hranioče, gospodaru Sunca i Meseca…

- Skrati priču, ode "Halo" kartica

- Aha, izvini… Maxa je otišao još u 6 sati na neki maraton. Sve se bojim hoće li se živ vratiti

- Ništa ne brinite. staramajko, u sigurnim je rukama. (Mile ide sa njim)

- Ma boli me briga za njega, samo da vrati kući onaj "desert storm" šeširić. Mnogo mi lepo stoji kad idem na pijacu.

- Ništa ne brinite, vaša želja je za mene zapovest. Ajd' ćao.

            I tako se ja oprostim sa staramajkom i pun nove nade i poverenja u ova dva mamlaza. Posle nekog vremena… Ni malo ni mlogo… to jest pola sata stižu Mlsv i MAXA… Blenu, oduševljavaju se svetinom na buskoj stanici i tako se nađosmo… Priupitasmo za junačko zdravlje i slično. 9:05 je, a čmaraton počinje u 9:00. Posle kraćeg (hmm…) gužvanja u vozilu GSP Novog Sada, stigosmo u selo Popovica, na obroncima Fruške Gore.

 

Prerijski psi

Poglavlje drugo: Početak surovog marša i iznenadni susret sa pigmejima/ljudožderima

            Napad na planinsko utvrđenje je otpočeo oko pola 11… (11:30 za ostali svet…). Sa nama je pošlo i nekoliko urođenika koji su se velikodušno ponudili da nam ponesu stvari. Doduše, nisu baš urođenici, već moji prijatelji koje smo sreli na autobuskoj stanici, a samim tim što su moji prijatelji, nije im padalo na pamet da nam na bilo koji način pomognu.

            Posle dužeg marša do prve kote, stali smo da se odmorimo i prikupimo snagu. Da se okrepimo vodom studenom. Čim smo spustili rančeve, iz žbunja iskoči gomila do zuba naoružanih Pigmeja-ljudoždera koji po svoj

prilici nisu imali nikakve prijateljske namere prema nama. Borili smo se kao lafovi, ali su nas ubrzo brojčano i tehnički nadjačali, svezali i sve sa odećom strpali u kazan. Na svu sreću, to je bio "Cepter" kazan, za dry cocking, tako da nismo pokvasili odeću. Osim Maxe, koji se upiškiriškio u gaće od straha, ali to nije deo ove grandiozne epopeje. Videvši da nam nema izlaza, odlučili smo da dejstvujemo pod hitno. Milisav, koji stasom i glasom podseća na jednog od naših neprijatelja se uspeo mlatarajući rukama i nogama zauzeti za naše stavove. Pošto ne razumem baš taj južnjački dijalekat, nisam razumeo ništa osim reči Firewater, na šta su se prokleti Pigmeji zgrozili i počeli pljuvati u jedno određeno mesto. Preciznije, na totem koji je izgledom najviše podsećao na nekog bolida. Elem, pošto su momci skontali iz Miletove priče da smo mi Firewaterovi neprijatelji sa YHV-a, odlučili su da pripreme grandioznu gozbu sa trbušnim plesom i alkoholisanjem. Pošto nismo imali vremena, ljubazno smo ih oterali u tri lepe i odlučili da nastavimo put. Zaostatak u vremenu smo nadoknadili time što su nam braća Pigmeji podarili tri kamile da lakše stignemo do cilja. Negde na 50-ak metara od "doma pod Glavicom", kamile su nas zbacile sa leđa, a mi smo dalje nastavili peške. Na "Glavici" smo napravili kratak odmor, a potom nastavili prema koti #2: "Stolovima". Da bismo došli do "stolova", bilo je potrebno savladati jedan opasan planinski uspon. Snegom zavejan, preti opasnost od lavine, pa čak i od tigrine… Pravi izazov za "tri amigosa". Prelazak preko tog glečera je zahtevao od nas izuzetnu koncenmtraciju, prefinjena čula i što je najbitnije, ogromnu hrabrost, koju smo mi svakako posedovali. Jedino nam je malo smetalo što smo u te polarne predele, teritoriju večitog leda i mesto potpuno nepristupačno za život ušli u majicama kratkih rukava, a bogami i kratkim pantalonama. Na svu sreću, imali smo šešire… Svi sem Mileta, koji je imao neku trenerku. O tim trenucima golgote i stradanja ne želim da vam pripovedam. U svakom slučaju, preživeli smo i stigli živi i zdravi, neuzdrmanog morala na kotu broj 2.

 

Poglavlje treće: Dosadni put od Stolova do Selišta.

            Ovu relaciju smo iskoristili kao predah, da sakupimo snagu za narednu kotu koja je bila pred nama. Uglavnom je prošla dosadno, prvenstveno zahvaljujući meni i mojim dosadnim fazonima. Prošli smo pored ruševina starog zamka "Kasarna Selište", koju su mučki razrušile razularene horde zlikovaca iz plemena Navato. Selište smo zauzeli na juriš. Na koti #3, Selištu, susreli smo mudraca duge, sede brade, koji nas je upozorio na predstojeće opasnosti. Ispričao nam je za "Prokletu krčmu na Stražilovu" i sve opasnosti koje u njoj vrebaju. Naravno, matoru drtinu nismo shvatili za ozbiljno, ali je ipak neka pritajena jeza visila iznad

ŠPIGL – DVOJNICI POZNATIH

Američka ekonomija  Železnička saobraćajna nesreća

TLL Američka ekonomija

naših vratova. To se ubrzo ispostavilo da nije jeza, već moj drugar Čađo, koji nas je ubrzo sustigao i pozdravio sa: "Apatinci šupci". Sa veseljem primismo još jednog junaka u našu veselu i hrabru družinu, te produžismo dalje prema Stražilovu.

 

Poglavlje četvrto: Prokleta krčma

            Stražilovo… Mesto u kome vrebaju najcrnje zveri tmine, močvara ispunjena maglom i metanskim isparenjima… Mesto na koje najodvažniji plaše čak i da pomisle, a mi smo odlučili da prodremo u samo srce tog bastiona zla. U prokletu krčmu!!! Da biste se probili da krčme, potrebno je savladati jedan lep uspon, da idete serpentinama, što sav normalan svet i radi, ali… Mlsv, Maxa, Čađo i Force ne spadaju baš u tu kategoriju. Odlučili smo da zađemo neprijatelju iza leđa, koristeći prečice, te da se iznenada pojavimo na vrhu brda i na taj način obmanemo sve svoje potencijalne neprijatelje. Dugo je trajala ta neravnomerna borba između nas i ukletog rastinja koje je raslo tuda. Golim rukama smo sebi put probili do Stražilova. Na kraju je tminu zamenila svetlost i tada smo znali da smo završili i taj deo puta. Pred nama je stajala ukleta krčma na Stražilovu. Neću detaljno opisivati prizore bluda, razvrata i nemorala koji su se mogli susresti na tom đavoljem mestu, prvenstveno zbog osoba ženskog spola, a boga mi i dece koja obitava na ovoj konfi. Demonske sile koje su obavijale ovo mesto su odnele i svoj danak. Slab karakter koji me odlikuje je ipak poklekao pred porocima kojima ova krčma obiluje, tako da sam i pored odgovaranja Maxe i Milisava prekinuo svoj zavet antialkoholizma, te sa njima popio "Jelen" pivo, komada jedan. Videvši diaboličnu snagu koja prosto isijava iz ovog mesta, shvatili smo da ga moramo što pre napustiti. Naravno, prvo smo popili pivo, pojeli sendviče, uživali u prizoru ostalih ucesniCA maratona, konjmentarisali i slično. Raspitali smo se kod debelog krčmara kakve nas nedaće nadalje očekuju, što nam je on drage volje objasnio. Odgovor nije bio ni malo ohrabrujuć. Pred nama se nalazila tvrđava "Brankov grob", koju su sada držale teško ukopane neprijateljske snage. Bilo ko drugi bi na našem mestu odustao, ali napominjem: bilo ko. A mi nismo bilo ko. Pomislili smo na svoje saborce koji sede u udobnosti svojih kuća i strepe za našu sigurnost. Jednostavno nismo mogli da dozvolimo da se jednog dana postidite naših imena, kao ni imena časne YHVovije. Ukrasmo flašu čarobnog napitka i pođosmo u neizvesnost… U sigurnu smrt ili večitu slavu.

 

Nindža macan

Poglavlje peto: Bitka kod Brankovog groba

            Brankov grob je tvrđava izgrađena na potpuno nepristupačnom mestu. 295 metara nadmorske visine, a samo 1,5 km udaljena od Stražilova. Iza svakog drveta vreba sigurna smrt. Postoji samo jedan regularan put do gore, ali to nam nije odgovaralo, pošto smo bili uvereni da na njega naš mrski neprijatelj danonoćno motri. Dakle, da bismo izbegli patrole, a bogami i poučeni prethodnim iskustvima, odlučismo da primenimo staru taktiku neprimetnog približavanja sa leđa. To je podrazumevalo da idemo raznoraznim vukojebinama, sečemo planinu, probijamo se kroz nepristupačno rastinje i pentramo uz klizišta. Posle nadljudskih napora koje smo uložili, naš plan je u potpunosti
uspeo. Udarismo juriš i sasekosmo sve što se saseći

moglo, dok je ostatak neprijateljskih snaga bežao glavom bez obzira. Brankov grob je ponovo bio slobodan. Udarismo zastavu i počeli smo da pretražujemo zamak i u njegovim najdubljim lagumima, otkrismo lepotu djevojku Biljanu, bivšu devojku mog cimera Branje, sa svoje dve sestre. Kasnije će nam postati nerazdvojni pratioci, ali o tom potom. Među preklanim neprijateljima, pronašli smo jednog teškog ranjenika, koga smo mučili smrdljivim čarapama, sve dok nije priznao. Bome, priznao je i šta treba i šta ne treba, ali najbitnija nam je bila informacija da se ispred nas nalazi manastir Grgeteg. Manastir prepun golih žena, sa čudotvornim potokom koji leči noge i sa izvorom vode studene.

 

Poglavlje sesto: Manastir Grgeteg

            Od Brankovog groba do Grgetega ima ravno 5km pretežno ravnog puta. Naša mala, ali odabrana družina je već počela osećati umor od silnih junačkih dela koja je načinila toga dana. Naravno, najumorniji je bio Mile, pošto je čovek i najveći junak među nama. Dovukosmo se do manastira, a tamo raj neviđeni. Brzo podigosmo logor i krenusmo u uživanje. Maxa ode po čaj koji je delila VJ, Mile se izgubi u nepoznatom pravcu… Kasnije smo skontali da je otišao među gole žene u manastiru, Čađo pere noge u potoku, dok ja skidam čarape i prikupljam snagu za nove radne pobede. Kada smo se ponovo okupili, podelili smo zaduženja: Maxa i Mlsv su otišli da se tuku za vodu, dok smo Čađo i ja džabalebarili. Pošto je izvor vode bio čudotvoran, normalno je da se stvorila ogromna gužva, a sve sa ciljem ko će pre nasuti vodu u svoju flašu. Ne prođe ni puno, ni malo, napunismo svoje zalihe vode i krenusmo dalje.

 

Poglavlje sedmo: Sramno lipsavanje na usponu posle Grgetega

            Ma, šta da vam pričam… Sramno smo lipsali. Beše zajebano, ali preživeli smo! Komarci su nas izujedali dok smo se odmarali, raznorazni šupci prestizali. Čađo nas slika digitalnom kamerom (priložićemo vam slike, čim ih dobijem), Prokleti Furza i Maxa se dogovaraju šta ćemo sve lagati na konfi kada se vratimo, Mileta bole noge. Jebi ga, revolucija uzima svoj danak. Gromovi udaraju vrhove, što bi se reklo. Najhrabriji ginu prvi. Ali, to je još samo 10 km do cilja. Skupili smo snage i nastavili svoj poduhvat… Kada smo stigli do 7. kontrolne tačke, imali smo šta da vidimo. TV toranj je bio potpuno opustošen još jednom najezdom Nato plemena. Opet smo stigli prekasno. Osnaženi snagom pravednika, zaprašili smo prema cilju i kilometri su samo leteli. Za tren oka smo stigli do Iriškog venca, pa do Kraljeve stolice… I dok smo trepnuli, kraj našeg poduhvata je bio blizu. Stigosmo do Popovice, za tren oka, što smo i proslavili ispijanjem još jednog piva. Ovog puta je "Lav" pivo bilo u pitanju, ali ima simbolike: lav pivo za lafove. Rastali smo se u suzama, dajući zavet da i sledeće godine ponovo idemo… na čak možda i neku dužu maršrutu, ali o tom potom. Vama se zahvaljujem što ste imali dovoljno strpljenja da saslušate ovu junačku epopejuVeverica čuvar

u kojoj smo svi mi bili akteri. Neki od nas lično, dok ostatak konfe na taj način što ste nam celog puta bili u srcima. Ma, serem bre! Naravno da niste! Celo vreme smo mislili na vodu i kako ćemo se odmoriti. Ajd' sad ćao! 

LOCIRAJTE SE

¤        Vi mora da ste sa Aljaske ako… (SAD, poglavlje VII)

291. It's not uncommon to come home and find a "big king salmon" in the sink that your neighbors dropped off because they didn't have room in their freezer… So you eat it for dinner
292. You have gone to basketball regionals even if you weren't competing in anything, simply because otherwise you would have been the only person left in your town.
293. You have been yelled at by every purser in the AMHS
294. You know that Seattle is down south, which is totally unrelated to The South. Down south people just don't understand…
295. You have spent 30+ hours on a ferry on one trip, and you can recognize every one of them from 3 miles away

Mače spava na kuci
296. Any drive over half an hour long is considered a "road trip" or just way too long
297. You've been stuck in Sitka, Wrangell, Petersburg, Ketchikan, Juneau, Yakutat, Cordova or Anchorage because of a wimpy pilot who circled over your hometown until you were too dizzy to know what's going on an then landed you somewhere else
298. You have been on an Alaska Scarelines flight where everyone in the cabin applauded the pilots for landing you safely on the ground after a shit-your-pants scary descent involving 5-10 seconds of free fall complete with screaming

299. Puddle jumping is part of your cross country or track teams' regular practices
300. You only go to school on Wednesdays during your sport's season because you're traveling the rest of the time
301. You look forward to school trips as mini-vacations off the island and shopping opportunities
302. You know pretty much everyone in your age group or sports division in Region V
303. Not only is this group bigger than your high school, but it's approaching the population of your town (ova i prethodna se odnosi na FB grupu)
304. You have taken a skiff to get to school
305. Highliner Coffee, Ocean View, The Wild Strawberry (R.I.P.), Canton House, Little Tokyo, Silverbow Bagels, Papa John's Pizza, and Van Winkle's… Enough said
306. They're called snow machines, dammit!
307. You swim, water ski, kayak, or wrestle with sea lions


Kompjuterski izrazi

Doživljaji Bracike i Neda

Friz

=●=

Prethodni brojArxiwaFejsbuk stranicaMarketingGlavna stranicaSledeći broj