Nedelja, 8. VIII 2010.
U ovom broju donosimo: Putopis
Foto-feljton: dvojnici poznatih ličnosti. 5. Psiho-test
Psihološki test Interesantna ideja
Ponuda čajeva [iz časopisa "Bager"]
Vi mora da ste iz… ako je većina ovih tvrdnji tačna (Kanada;
1945-1970) |
|
MAČKE
IZ VISOKOG DRUŠTVA
U ovim "Tigrovima Dalekog istoka" politika nema uticaj na trgovinu. Nama je, razume se, to neshvatljivo, pa smo zbog toga još male mace, pokisle na tranziciji
ok je
moj avion sletao na hongkonški aerodrom, bacio sam pogled ulevo:
voda, Južno
kinesko more. Bacim pogled udesno: opet Južno kinesko more.
Napred nisam ni mogao, a nisam ni
smeo.
Sleteli smo, začudo, na čvrsto tle, ili poluostrva Kaulun,
kakvih ima
još 235, manjih, da bi se sve to zajedno zvalo Hongkong, u prevodu
Mirisna
luka. A mirisi su zaista raznovrsni: od kuvane ribe i začina kvarta
nazvanog Suzi Vong,
po onom čuvenom američkom filmu "Svet Suzi
Vong", do radnje "Nina Riči" u centru grada. Bilo je to pre više od dve decenije, dok je još Hongkong bio istureno imanje Njenog Kraljevskog Veličanstva Elizabete Druge, ako se sećate svekrve princeze Dajane. Kapitalistički Hongkong, za razliku od ovog današnjeg kapitalističkog. Da, da, Kina je pre tačno deset godina preuzela ovaj grad i ostavila ga kapitalističkim, sledeći ono čuveno Deng Sjaopinga: "Jedna zemlja, dva sistema". Tako će biti do 2047. godine, kako se "Čelična | ![]() |
ledi Tačer" dogovorila sa komunistima. A
posle? Posle će, siguran sam, cela Kina biti kapitalistička. Pa,
pogledajte Šangaj, u kojem nikad nisam bio.
Mirisna luka je još pre vek i
po prešla iz kineskog feudalizma u kapitalizam i eto, sad valja
milijarde
dolara, za razliku od nas, koji još prelazimo iz feudalizma u
kapitalizam i
valjamo kredite.
Odliv mozgova
aksista
me je vozio levom stranom, mislio sam da mi tako ukazuje pažnju
jer sam iz
levičarske zemlje, ali sam shvatio da je to tamo engleski
manir, baš kao i
čaj u pet, a
ne kao kod nas rakija sve u šest, pa udri desnom stranom, sa
povremenim
prelascima na levu.
Gledao sam oko sebe to
čudo prirode, to jest društva. Sve čisto, uredno, sve funkcioniše, a
zgrade lete u nebo. Ne zato što su oni kao mi, nebeski narod (pa živimo
po
suterenima), već zato što je Hongkong ograničene teritorije, a ne
promenljive kao Srbija, pa mora da se uspinje, a ne širi. To i nije
loša ideja
za nas. Ako ostanemo na Beogradskom pašaluku, idemo uvis, pa gde
stignemo. Možda
baš kući.
Od sedam, miliona stanovnika,
blizu sedam miliona su Kinezi. Kad sam ja bio tamo, zvali su sebe
Hongkonžani.
A sada, kada su SAR (Specijalni administrativni region) Republike Kine,
svi su
Kinezi, jer ih tako uče deca. Uče ih i mandarinskom jeziku,
većinskom u Kini, jer kantonski i engleski već znaju. A mogli su
lijepo, ka Crnogorci, da izmisle i maternji jezik, no nijesu šćeli.
Tada su stanovnici ovog
prirodnog i trgovačkog raja sebe zvali isključivo Hongkonžani, a oni
tamo prekoputa bili su Kinezi, od kojih su se Hongkonžani plašili. Plašili su
se najviše 1997. godine, kada je trebalo da pripadnu Kini. Toliko su se plašili
da je
gotovo trista hiljada mladih i obrazovanih ljudi zbrisalo, uglavnom
u Australiju
![]() | i Ameriku. Plašili su se komunizma, a ovi naši mladi, ima
ih verujem stotinak hiljada, bežali su od prvobitne akumulacije u zdravi
kapitalizam. Njihovi su pogrešili, jer se u Hongkongu ama baš ništa
nije promenilo
od 1997. godine. Naprotiv. Gotovo 40% trgovine u Republici Kini ide
preko
Mirisne luke. Biznis cveta. Naši su, na žalost, bili u pravu. Kad sam ispred robne kuće Red Čajna (Crvena Kina) uzeo taksi i poveo lagan razgovor sa vozačem, čudeći se otkud kineski proizvodi u srcu kapitalizma, on je slegao ramenima i promrmljao: "Sve će ovo jednog dana biti Crvena Kina". Gde li je sad taj namćor, da ga pitam za zdravlje u SAR. Ako mi mislimo da smo izmislili život |
na vodi, na splavovima, varamo se. U Hongkongu ne
provode samo
lude noći na vodi, već i dane. Čitave porodice žive u džunkama i
na sampanima, zgusnutim u luci. Tamo jedu, spavaju, vode ljubav... Ima
ih više
nego u Marinkovoj bari, i glavna su atrakcija za turiste, pogotovo
Japance sa
ugrađenim fotoaparatima.
Opet se vraćamo na
aerodrom. Kada sam polazio za Bangkok, prema kući, negde blizu
Hongkonga
je besneo tajfun. Sve avio-komapnije su prizemljavale svoje avione,
osim
domaće "Ketvej pacifika",
koja nas je potrpala u jedan omaleni trajdent i pravo u avanturu. Posle
dvadesetak minuta, bili smo slamka među vihorove. Čak su i tamnopute
stjuardese pobelele i vezale se. Šta je dalje bilo? Pa, čim ovo pišem,
preživeo sam. Kad se avion umirio, davali su nam i iće i piće koliko
god želimo. Viski se točio kao pivo u Guči.
U Bangkoku sam bio
presrećan. Ne zato što sam napustio Hongkong, nego što sam se dočepao
čvrstog tla.
Tigar lavljeg srca
ije
prošlo ni četvrt veka otkad je Singapur izašao iz Malezijske
federacije, a ja se obreo u
Lavljem gradu. Odmah me je podsetio na Hongkong, nešto zbog Kineza kojih
je tamo u pretežnom broju, a više zbog lepih i visokih zgrada i
nepojmljive
urednosti.
Ima tamo, rekoh, Kineza,
Malajaca, ali i Indusa, i to onih Tamila, što kao tigrovi pale i
pustoše
Cejlon. Ovi nisu sa Cejlona, već potiču iz indijske južne države
Tamil Nadu, i veoma su pristojni. Jedan što liči na Sandokana,
zaboravio
sam mu ime, objašnjavao mi je, dok smo jeli pileće ražnjiće, kako je
četiri i po miliona siromašaka, čim se odvojilo od Malezije, prionulo
na posao. Proširili luku, isušili močvare i tih 700 kvadratnih
kilometara
pretvorili u mali raj. Malo pamučnom industrijom, a više finansijskim
poslovanjem.
Sada obrću 120 milijardi dolara godišnje. Što bi rekli: dribling
poslovnog
duha na malom prostoru.
I ovaj grad, koji je dobio ime po singi, lavu, ekonomski je tigar Dalekog istoka. Obrće se velika para, ali, bato, nema šale, sve je smrtno ozbiljno. Od vojske, koja broji blizu milion obveznika, od kojih 20 hiljada profi, do policije koja ima duge drvene pendreke, pa hajde ukradi nešto. Gledao sam na aerodromu kako dva policajca motre iz prikrajka na jednu zaboravljenu putnu torbu nasred hodnika. Onaj Tamilac mi je objasnio kako jedva čekaju da neko drugi, a ne vlasnik, zgrabi torbu, pa da mu prebroje sva rebra, čak i ono Adamovo. Srećom, ili na žalost, niko se nije usudio. "Ovde su krađe retke, ne zato što lopovi ne mogu, nego što |
|
ne smeju" – uveravao me jedan Singapurac. Nešto se mislim, mi bismo istrebili sve šume, kad bismo za svakog lopova imali drveni pendrek.
U vreme kad sam posetio
Singapur i zadržao se u prijateljskim razgovorima sa stanovnicima,
tamo su
se govorili (a verujem da se i sada govore) i kineski, i malajski, i
indijski
i... nećete verovati – srpski. Osim JAT-ovaca, kojima je ovde bio odmor
na
putu prema i iz Australije, gomila naših turista je odlazila da se,
samo usput,
divi ovoj zemlji, a glavni cilj je bio kupovina jeftine tehničke robe.
Lično sam se uverio u to, kad sam u jednom šoping-centru bio ponuđen
na azijsko-srpskom nekim drangulijama: kasetofonima, telefonima i
tako to.
Taj trgovac je znao dosta naših reči, osim one tri: "hvala, ne
treba". To se tamo ne priznaje, pa još niko nije izvukao živu glavu, ne
kupivši makar neku sitnicu.
Rad i disciplina, to sam
zatekao tamo. Čudni neki ljudi, svi su zaposleni, pa i tri hiljade
sezonaca sa strane. I zadovoljni su, iako služe vojsku dve godine, i ne
smeju
da kradu. Čudni neki ljudi. Ne psuju vladu, iako bi mi to sve
![]() | na pasja
kola. Mediji su, naime, u državnom vlasništvu: televizije kontroliše
vladin
organ, radio je u vlasništvu vojnih organizacija, a sve
novine, i na kineskom, i na tamilskom, i na
malajskom, drži jedna korporacija "Singapur
pres holding". (iz časopisa "Etna" №95) |
Pročitaj pitanje, razmisli o
odgovoru i spusti se na kraj poruke da vidiš rezultat. Ovo nije
trik-pitanje.
Nitko koga ja znam dosada nije odgovorio točno.
Žena, na sahrani svoje majke
upoznaje nepoznatog muškarca. Smatra da je muškarac predivan, toliko
sličan muškarcu iz njenih snova, da se u trenutku zaljubljuje, ali ne
pita
za telefonski broj niti ga više može pronaći.
Nekoliko dana nakon toga ona ubija
svoju sestru.
Pitanje: Koji
je bio motiv da ubije sestru?
(Dobro
promisli prije nego što ćeš odgovoriti!!)
---------------------------------------------------------
Odgovor:
Nadala se da će se muškarac ponovo pojaviti na sahrani.
===============================================
Ako si točno odgovorio na
pitanje, razmišljaš kao psihopat.
Ovo je pitanje koje poznati
američki psihijatar postavlja pri testiranju da li osoba ima mentalitet
ubojice.
Mnoge uhvaćene ubojice, koji su
sudjelovali u testiranju, odgovorili su točno.
Ako si odgovorio pogrešno - bravo za
tebe.
Ako si odgovorio točno, molim da me obavjestiš da Te skinem sa e-mail liste, osim ako te to, naravno, neće naljutiti. Umjesto toga bit ću posebno ljubazan prema Tebi.
(iz
knjige "More show me how" 2010)
roizvođač čajeva sa planine Rudnik, travar Ko Jun
Pavlović, starina koji već skoro deset decenija spravlja ovaj napitak, ponudio je na sajmu u Novom
Sadu svoj novi
čaj, "Multipleks",
koji krepi i zamara, uz paletu od nekoliko poboljšanih vrsta
postojećih. Između ostalih, tu su i:
- Čaj za prestanak rada srca - Čaj za smaranje - Čaj za uklanjanje viška naslaga moždane mase - Čaj za rast debelog creva - Čaj za gubitak viška krvi - Poseban čaj za rast unutrašnjih organa - Čaj za savremene biznismene, protiv zatvora koji
im omogućuje oslobađanje od krivičnog gonjenja - Muški čaj, za poboljšanje impotencije - Čaj za zaposlene, namenjen kolegama koje volite | ![]() |
- Čaj za kolege koje ne volite
- Šlihtarski čaj za šefa
- Čaj za goste koje biste hteli da zadržite duže,
iz
niskih pobuda
- Čaj za studente i đake, koji im
omogućava da bolje zapamte i gradivo koje nisu prešli
¤
Vi mora da ste iz Kanade ako… (CDN, poglavlje XXXIX)
1945. You live in a "beach town" and have to eat your brothers and sisters to stay
alive during the winter months.
1946. You wonder why squirrels and seagulls somehow manage to get in every zoo
exhibit (including the parking lot and squirrel and seagull exhibits).
1947. Your local zoo is mainly flamingoes, giraffes and sad elephants freezing
their asses off against a backdrop of pine trees, grey skies, and precambrian shield formations.
1948. You know that the Canadian Alliance is just the Reform Party with better hair.
1949. You know that, contrary to general belief, the Inuit have about the same
amount of words for snow as do English speakers. Your favourite Inuit word for "snow"
is "navkaq" (snow formation about to collapse).
1950. You're pretty sure you can see Alex Trebek smirking when Jeopardy
contestants get the "
1951. You have at least one roots sweatshirt that always smells like cigarettes and beer.
1952. You've got some rocks and you've got to leave an important message -
Lucky you know how to build an
![]() | innukshuk! [kod Eskima:
"strašilo" od naslaganog kamenja]
1953. You've actually said, "Stay where yer at, 'till I gets where yer to" 1954. You're either out to bingo or getting stinko (and you think no more of Inco) on a Sudbury Saturday night. 1955. You can spot MEC from a kilometre away, even if the little white tag is hidden. 1956. You know who Foster Hewitt is. 1957. Someone accidently stepped on your foot. You apologize. 1958. You stepped on someone's foot. You apologize, then apologize for making them apologize. |
1959. You know the difference between real snow and fake snow - the white stuff
that passes for snow on TV. You scream, "For Christsake! That should be
sticking to their pants!" and "Lookit, isn't melting! That's not
snow!" when watching "Winter" scenes.
1960. You die a little inside if you can't get your Tim's double-double every morning. 1961. You refuse to consume chocolate that doesn't come in either Smarties, Coffee Crisp, or Laura Secord format. 1962. Your gravy boat is shaped like the Bluenose. 1963. You know what "Canuba" is. You think it's pretty damn funny. 1964. You have daydreams that film-maker Don McKellar, and Hugh Dillon from The Headstones, skinned and ate Regis Philbin. 1965. You eat maple syrup like it's sugar. 1966. You go down south people ask you if you sleep in igloos or ride dogsleds to work/school. 1967. You keep Canadian Tire money in your kitchen drawers. | ![]() |
1968. Everything is labelled in English and French.
1969. "Eh?" is a very important part of your vocabulary and more polite than, "Huh?"
1970. You perk up when you hear the theme song from "Hockey Night in