=●=

Nedelja, 8. VIII 2010.

U ovom broju donosimo: 2. Hong Kong i Singapur Putopis 4. Špigl - dvojnici poznatih Foto-feljton: dvojnici poznatih ličnosti. 5. Psiho-test Psihološki test 6. Kako se zabaviti Interesantna ideja 7. Zdravlje u čaju Ponuda čajeva [iz časopisa "Bager"] 7. Locirajte se! Vi mora da ste iz… ako je većina ovih tvrdnji tačna (Kanada; 1945-1970)

Sačuvajte ovaj broj! Možete od njega da napravite: - molersku kapu - brodić - avion koji leti… Urednicima ostalih časopisa: Budite fer i ostavite link za ovaj časopis kad već uzimate materijal odavde!

HONG KONG I SINGAPUR

MAČKE IZ VISOKOG DRUŠTVA

U ovim "Tigrovima Dalekog istoka" politika nema uticaj na trgovinu. Nama je, razume se, to neshvatljivo, pa smo zbog toga još male mace, pokisle na tranziciji

ok je moj avion sletao na hongkonški aerodrom, bacio sam pogled ulevo: voda, Južno kinesko more.  Bacim pogled udesno: opet Južno kinesko more. Napred nisam ni mogao, a nisam ni smeo. Sleteli smo,  začudo, na čvrsto tle, ili poluostrva Kaulun, kakvih ima još 235, manjih, da bi se sve to zajedno zvalo Hongkong, u prevodu Mirisna luka. A mirisi su zaista raznovrsni: od kuvane ribe i začina kvarta nazvanog Suzi Vong,

po onom čuvenom američkom filmu "Svet Suzi Vong", do radnje "Nina Riči" u centru grada. Bilo je to pre više od dve decenije, dok je još Hongkong bio istureno imanje Njenog Kraljevskog Veličanstva Elizabete Druge, ako se sećate svekrve princeze Dajane. Kapitalistički Hongkong, za razliku od ovog današnjeg kapitalističkog. Da, da, Kina je pre tačno deset godina preuzela ovaj grad i ostavila ga kapitalističkim, sledeći ono čuveno Deng Sjaopinga: "Jedna zemlja, dva sistema". Tako će biti do 2047. godine, kako se "Čelična

ledi Tačer" dogovorila sa komunistima. A posle? Posle će, siguran sam, cela Kina biti kapitalistička. Pa, pogledajte Šangaj, u kojem nikad nisam bio.
Mirisna luka je još pre vek i po prešla iz kineskog feudalizma u kapitalizam i eto, sad valja milijarde dolara, za razliku od nas, koji još prelazimo iz feudalizma u kapitalizam i valjamo kredite.

Odliv mozgova

aksista me je vozio levom stranom, mislio sam da mi tako ukazuje pažnju jer sam iz levičarske zemlje, ali  sam shvatio da je to tamo engleski manir, baš kao i čaj u pet, a ne kao kod nas rakija sve u šest, pa udri  desnom stranom, sa povremenim prelascima na levu.
Gledao sam oko sebe to čudo prirode, to jest društva. Sve čisto, uredno, sve funkcioniše, a zgrade lete u nebo. Ne zato što su oni kao mi, nebeski narod (pa živimo po suterenima), već zato što je Hongkong ograničene teritorije, a ne promenljive kao Srbija, pa mora da se uspinje, a ne širi. To i nije loša ideja za nas. Ako ostanemo na Beogradskom pašaluku, idemo uvis, pa gde stignemo. Možda baš kući.
Od sedam, miliona stanovnika, blizu sedam miliona su Kinezi. Kad sam ja bio tamo, zvali su sebe Hongkonžani. A sada, kada su SAR (Specijalni administrativni region) Republike Kine, svi su Kinezi, jer ih tako uče deca. Uče ih i mandarinskom jeziku, većinskom u Kini, jer kantonski i engleski već znaju. A mogli su lijepo, ka Crnogorci, da izmisle i maternji jezik, no nijesu šćeli.
Tada su stanovnici ovog prirodnog i trgovačkog raja sebe zvali isključivo Hongkonžani, a oni tamo prekoputa bili su Kinezi, od kojih su se Hongkonžani plašili. Plašili su se najviše 1997. godine, kada je trebalo da pripadnu Kini. Toliko su se plašili da je gotovo trista hiljada mladih i obrazovanih ljudi zbrisalo, uglavnom u Australiju

i Ameriku. Plašili su se komunizma, a ovi naši mladi, ima ih verujem stotinak hiljada, bežali su od prvobitne akumulacije u zdravi kapitalizam. Njihovi su pogrešili, jer se u Hongkongu ama baš ništa nije promenilo od 1997. godine. Naprotiv. Gotovo 40% trgovine u Republici Kini ide preko Mirisne luke. Biznis cveta. Naši su, na žalost, bili u pravu. Kad sam ispred robne kuće Red Čajna (Crvena Kina) uzeo taksi i poveo lagan razgovor sa vozačem, čudeći se otkud kineski proizvodi u srcu kapitalizma, on je slegao ramenima i promrmljao: "Sve će ovo jednog dana biti Crvena Kina". Gde li je sad taj namćor, da ga pitam za zdravlje u SAR. Ako mi mislimo da smo izmislili život

na vodi, na splavovima, varamo se. U Hongkongu ne provode samo lude noći na vodi, već i dane. Čitave porodice žive u džunkama i na sampanima, zgusnutim u luci. Tamo jedu, spavaju, vode ljubav... Ima ih više nego u Marinkovoj bari, i glavna su atrakcija za turiste, pogotovo Japance sa ugrađenim fotoaparatima.
Opet se vraćamo na aerodrom. Kada sam polazio za Bangkok, prema kući, negde blizu Hongkonga je besneo tajfun. Sve avio-komapnije su prizemljavale svoje avione, osim domaće "Ketvej pacifika", koja nas je potrpala u jedan omaleni trajdent i pravo u avanturu. Posle dvadesetak minuta, bili smo slamka među vihorove. Čak su i tamnopute stjuardese pobelele i vezale se. Šta je dalje bilo? Pa, čim ovo pišem, preživeo sam. Kad se avion umirio, davali su nam i iće i piće koliko god želimo. Viski se točio kao pivo u Guči.
U Bangkoku sam bio presrećan. Ne zato što sam napustio Hongkong, nego što sam se dočepao čvrstog tla.

Tigar lavljeg srca

ije prošlo ni četvrt veka otkad je Singapur izašao iz Malezijske federacije, a ja se obreo u Lavljem gradu. Odmah me je podsetio na Hongkong, nešto zbog Kineza kojih je tamo u pretežnom broju, a više zbog lepih i visokih zgrada i nepojmljive urednosti.
Ima tamo, rekoh, Kineza, Malajaca, ali i Indusa, i to onih Tamila, što kao tigrovi pale i pustoše Cejlon. Ovi nisu sa Cejlona, već potiču iz indijske južne države Tamil Nadu, i veoma su pristojni. Jedan što liči na Sandokana, zaboravio sam mu ime, objašnjavao mi je, dok smo jeli pileće ražnjiće, kako je četiri i po miliona siromašaka, čim se odvojilo od Malezije, prionulo na posao. Proširili luku, isušili močvare i tih 700 kvadratnih kilometara pretvorili u mali raj. Malo pamučnom industrijom, a više finansijskim poslovanjem. Sada obrću 120 milijardi dolara godišnje. Što bi rekli: dribling poslovnog duha na malom prostoru.

I ovaj grad, koji je dobio ime po singi, lavu, ekonomski je tigar Dalekog istoka. Obrće se velika para, ali, bato, nema šale, sve je smrtno ozbiljno. Od vojske, koja broji blizu milion obveznika, od kojih 20 hiljada profi, do policije koja ima duge drvene pendreke, pa hajde ukradi nešto. Gledao sam na aerodromu kako dva policajca motre iz prikrajka na jednu zaboravljenu putnu torbu nasred hodnika. Onaj Tamilac mi je objasnio kako jedva čekaju da neko drugi, a ne vlasnik, zgrabi torbu, pa da mu prebroje sva rebra, čak i ono Adamovo. Srećom, ili na žalost, niko se nije usudio. "Ovde su krađe retke, ne zato što lopovi ne mogu, nego što

ŠPIGL – DVOJNICI POZNATIH Čelzi Klinton (Chelsea Clinton) → Bitlđus kao zmija

ne smeju" – uveravao me jedan Singapurac. Nešto se mislim, mi bismo istrebili sve šume, kad bismo za svakog lopova imali drveni pendrek.

U vreme kad sam posetio Singapur i zadržao se u prijateljskim razgovorima sa stanovnicima, tamo su se govorili (a verujem da se i sada govore) i kineski, i malajski, i indijski i... nećete verovati – srpski. Osim JAT-ovaca, kojima je ovde bio odmor na putu prema i iz Australije, gomila naših turista je odlazila da se, samo usput, divi ovoj zemlji, a glavni cilj je bio kupovina jeftine tehničke robe. Lično sam se uverio u to, kad sam u jednom šoping-centru bio ponuđen na azijsko-srpskom nekim drangulijama: kasetofonima, telefonima i tako to. Taj trgovac je znao dosta naših reči, osim one tri: "hvala, ne treba". To se tamo ne priznaje, pa još niko nije izvukao živu glavu, ne kupivši makar neku sitnicu.
Rad i disciplina, to sam zatekao tamo. Čudni neki ljudi, svi su zaposleni, pa i tri hiljade sezonaca sa strane. I zadovoljni su, iako služe vojsku dve godine, i ne smeju da kradu. Čudni neki ljudi. Ne psuju vladu, iako bi mi to sve

na pasja kola. Mediji su, naime, u državnom vlasništvu: televizije kontroliše vladin organ, radio je u vlasništvu vojnih organizacija, a sve novine, i na kineskom, i na tamilskom, i na malajskom, drži jedna korporacija "Singapur pres holding". Nisam im bio u skupštini, ali ne verujem da je kao naša, inače bi i tamo uveli drvene pendreke. Ova raskrsnica sveta u Malajskom moru nema samo transfere novca, nego i ljudi. Aerodrom je povezan sa 167 drugih u svetu, i avioni sleću i uzleću jedni preko drugih. Krkljanac. Ali, šarmantan. Nije lako odvojiti se od ovog raja jeftine robe, jeftine a ukusne hrane, parkova orhideja, aleja lepih maserki, visećih vrtova biznisa... I što je najvažnije, svakim danom u svakom pogledu sve više napreduju. Dokle, bre? A mi? Mi smo super. Ali, samo kad odemo tamo. (iz časopisa "Etna" №95)

PSIHO-TEST

Pročitaj pitanje, razmisli o odgovoru i spusti se na kraj poruke da vidiš rezultat. Ovo nije trik-pitanje. Nitko koga ja znam dosada nije odgovorio točno.

Žena, na sahrani svoje majke upoznaje nepoznatog muškarca. Smatra da je muškarac predivan, toliko sličan muškarcu iz njenih snova, da se u trenutku zaljubljuje, ali ne pita za telefonski broj niti ga više može pronaći.

Nekoliko dana nakon toga ona ubija svoju sestru.

Pitanje: Koji je bio motiv da ubije sestru?

(Dobro promisli prije nego što ćeš odgovoriti!!)

---------------------------------------------------------

Odgovor: Nadala se da će se muškarac ponovo pojaviti na sahrani.

===============================================

Ako si točno odgovorio na pitanje, razmišljaš kao psihopat.

Ovo je pitanje koje poznati američki psihijatar postavlja pri testiranju da li osoba ima mentalitet ubojice.

Mnoge uhvaćene ubojice, koji su sudjelovali u testiranju, odgovorili su točno.

Ako si odgovorio pogrešno - bravo za tebe.

Ako si odgovorio točno, molim da me obavjestiš da Te skinem sa e-mail liste, osim ako te to, naravno, neće naljutiti. Umjesto toga bit ću posebno ljubazan prema Tebi.

KAKO SE ZABAVITI

(iz knjige "More show me how" 2010)

ZDRAVLjE U ČAJU

roizvođač čajeva sa planine Rudnik, travar Ko Jun Pavlović, starina koji već skoro deset decenija spravlja  ovaj napitak, ponudio je na sajmu u Novom Sadu svoj novi čaj, "Multipleks", koji krepi i zamara, uz paletu od nekoliko poboljšanih vrsta postojećih. Između ostalih, tu su i:

- Čaj za prestanak rada srca - Čaj za smaranje - Čaj za uklanjanje viška naslaga moždane mase - Čaj za rast debelog creva - Čaj za gubitak viška krvi - Poseban čaj za rast unutrašnjih organa - Čaj za savremene biznismene, protiv zatvora koji im omogućuje oslobađanje od krivičnog gonjenja - Muški čaj, za poboljšanje impotencije - Čaj za ljude koji pate od raznih frustracija, kojim će poslužiti ljude iz okoline koji im te frustracije izazivaju - Čaj za zaposlene, namenjen kolegama koje volite

- Čaj za kolege koje ne volite

- Šlihtarski čaj za šefa

- Čaj za goste koje biste hteli da zadržite duže, iz niskih pobuda

- Čaj za studente i đake, koji im omogućava da bolje zapamte i gradivo koje nisu prešli

LOCIRAJTE SE

¤ Vi mora da ste iz Kanade ako… (CDN, poglavlje XXXIX)
1945. You live in a "beach town" and have to eat your brothers and sisters to stay alive during the winter months.
1946. You wonder why squirrels and seagulls somehow manage to get in every zoo exhibit (including the parking lot and squirrel and seagull exhibits).
1947. Your local zoo is mainly flamingoes, giraffes and sad elephants freezing their asses off against a backdrop of pine trees, grey skies, and precambrian shield formations.
1948. You know that the Canadian Alliance is just the Reform Party with better hair.
1949. You know that, contrary to general belief, the Inuit have about the same amount of words for snow as do English speakers. Your favourite Inuit word for "snow" is "navkaq" (snow formation about to collapse).
1950. You're pretty sure you can see Alex Trebek smirking when Jeopardy contestants get the "Canada questions" wrong. Even if you weren't sure of the answer yourself, you consider yourself a hundred times smarter than the idiots who always guess, "What is… uh, Toronto?"
1951. You have at least one roots sweatshirt that always smells like cigarettes and beer.
1952. You've got some rocks and you've got to leave an important message - Lucky you know how to build an 

innukshuk! [kod Eskima: "strašilo" od naslaganog kamenja] 1953. You've actually said, "Stay where yer at, 'till I gets where yer to" 1954. You're either out to bingo or getting stinko (and you think no more of Inco) on a Sudbury Saturday night. 1955. You can spot MEC from a kilometre away, even if the little white tag is hidden. 1956. You know who Foster Hewitt is. 1957. Someone accidently stepped on your foot. You apologize. 1958. You stepped on someone's foot. You apologize, then apologize for making them apologize.

1959. You know the difference between real snow and fake snow - the white stuff that passes for snow on TV. You scream, "For Christsake! That should be sticking to their pants!" and "Lookit, isn't melting! That's not snow!" when watching "Winter" scenes.

1960. You die a little inside if you can't get your Tim's double-double every morning. 1961. You refuse to consume chocolate that doesn't come in either Smarties, Coffee Crisp, or Laura Secord format. 1962. Your gravy boat is shaped like the Bluenose. 1963. You know what "Canuba" is. You think it's pretty damn funny. 1964. You have daydreams that film-maker Don McKellar, and Hugh Dillon from The Headstones, skinned and ate Regis Philbin. 1965. You eat maple syrup like it's sugar. 1966. You go down south people ask you if you sleep in igloos or ride dogsleds to work/school. 1967. You keep Canadian Tire money in your kitchen drawers.

1968. Everything is labelled in English and French.
1969. "Eh?" is a very important part of your vocabulary and more polite than, "Huh?"
1970. You perk up when you hear the theme song from "Hockey Night in Canada".

=●=